Login
Register
Articles

Abdon Pamich, čovjek koji je tri puta prohodao zemaljsku kuglu

Share

RIJEKAU sjeni dolaska slavnog »Milana«, donedavno najtrofejnijeg kluba svijeta na Rujevicu, prošao je posjet svom rodnom gradu legende fijumanskog i talijanskog sporta Abdona Pamicha. U Zajednici Talijana, popularnom Circolu, održana je riječka promocija njegovih dviju knjiga, »La grande avventura dello Sport fiumano« (Velika avantura riječkog sporta), napisana zajedno sa Robertom Roberti te »Memorie di un marciatore« (Sjećanja jednog hodača). Lani su izdane u Italiji, a sada su prvi put predstavljene u Hrvatskoj, i to u Abdonovom rodnom gradu. Nazočan je bio i najslavniji riječki atletski prvak, zlatni osamstometraš Luciano Sušanj, koji je mlad na TV-u pratio Pamicheve nastupe. Htjeli mi to ili ne, prorade emocije na spomen čovjeka čija je priča ispričana u knjigama a zaslužuje i film o jednome iz prave vojske Fijumanki i Fijumana koji su onih tragičnih dana, neki milom a neki silom, odlazili iz voljenog grada, čega su se u brojnim ćakulama sjećali živi svjedoci onog vremena nakon 1945. godine.
Među njima je i Pamich, mulac s Brajde, koji je ostvario blistavu sportsku karijeru, danas časni starina o kojem bi se bez pretjerivanja, mogao snimiti i film, počevši od dana kada je »presađen« s Kvarnera u Liguriju, da bi s bratom bio u izbjegličkom logoru u Genovi. I danas je, uostalom, brojna kolonija Fijumana u tom kraju.

Buđenje u 4 ujutro
Na »čizmi« je ušao u svijet kraljice sportova i doslovno, korak po korak ostvario je takvu impozatnu karijeru po kojoj je s one strane Jadrana i danas izuzetno cijenjen i slavljen. Potvrdio je staru sportsku istinu da bez velikog truda nema velikog uspjeha, dajući voljenoj atletici cijeloga sebe. Za redovito buđenje u 4 sata ujutro, još ranije no što danas razne Riječanke i Riječanke vode voljene psiće u šetnju, treba čelična volja i bezgranična ljubav. Nakon treninga dva puta tjedno počeo jer s potrebnim vježbanjem. Pamich je to redovno činio da bi mogao ići raditi, isto kao što je spartanski discipliniran išao spavati najkasnije u 20.30 sati, puštajući suprugu da uživa u programu RAI-ja. Doslovno je podredio sve svojoj najvećoj ljubavi, brinući se sam o svim stvarima, od prehrane do transporta. Pravi amater, sportaš svom vremena, trenirao je i radio, godišnji odmor je često morao koristiti za nastupe, naročito za one »tamo daleko« pošto poslodavca nije zanimalo brzo hodanje. Morao je uzeti ferije u »Essu« da bi otišao po olimpijski naslov u Tokio. Naravno da stvaranju neke poslovne karijere nije bilo ni u primisli. Morao se itekako nahodati, jer kako kaže kroz višedesetljetno »usiljeno marširanje« je, računajući treninge i nastupe, prohodao našu planetu » samo« tri puta. Ima mnogih koji ga toliko nisu ni obletjeli zrakoplovom.
Tada je bilo jako puno natjecanja, skoro svaki vikend te je u sezoni od travnja do listopada znao imati i po 30 nastupa. Za ljubav je potrebno dvoje, a atletika mu je ciklički kroz to dugo razdoblje uzvraćala slavljem i uspjesima, među inim i olimpijskim zlatom i dvama titulama europskog prvaka, trijumfima na Mediteranskim igrama i mnogobrojnim pobjedama na talijanskim prvenstvima. Veli da je u 25 godina imao oko 500 pobjeda. Uza sve je postao i svjetski rekorder u hodanju na 50 kilometara. Za impozatni opus, onaj za atletskog »Oscara« još je 1976. godine dobio visoko odličje Republike Italije. Slavno atletsko ime je susretalo slavne političare, među inima i život mu je na put stavio i dugotrajne komunističke vlastodršce. Spominje se rauzgovor s Kubancem Fidelom Castrom i Josipom Brozom Titom čijem je režimu svojevremeno rekao »ciao«.
Prošao je sve i svašta pod nebeskim svodom, koji mu je primjerice u hodanju ka olimpijskoj tituli u Tokiju 1964. godine umjesto velikih vrućina na koje se pripremao, poslao kišu, a da bude sve u tonu za vrijeme nadmetanja popio je nešto što mu nije odgovaralo te je morao stati. Ipak, bio je jači od svega toga, krenuo je dalje, stigao i prestigao konkurente i postao zlatni na Igrama na kojima su tada Crikveničanin Karlo Stipanić i potonji primorjaš Frane Nonković osvojili vaterpolsko srebro.

Sportski grad
– U Rijeci nije bilo obitelji u kojoj nije bilo nekog sportaša. Bilo ih je silno puno koji su se bavili nekim sportom, veslanjem, plivanjem, atletikom, boksom u kojem smo imali olimpijske pobjednike – rado se Abdon Pamich vratio u nezaboravne najmilije dane djetinjstva i naprasno prekinute riječke mladosti.
– Da ne govorimo o nogometu, koji je stvorio velike igrače poput Ezija Loika iz Grande Torina i Rodolfa Volka, »Sigrfrida« ili »Mačevatelja« Rome iz tridesetih godina. Moj ujak se bavio boksom, bio je sudac i organizator mečeva. Kao dječak sam sanjao postati boksač, a 13 godina ujak me uveo u dvoranu. No, onda su došli Tito i komunizam i poslali ga u zatvor bez konkretnog razloga. Kada su ga oslobodili, ponudili su mu da na svoja leđa preuzme ponovnu organizaciju cjelokupnog sporta na Kvarneru. On je to odbio, radije je otišao u Veneciju. Stariji brat i ja smo pobjegli 1947. godine. Da su nas vidjeli, pucali bi na nas. Otišli smo svojevoljno, u kratkim hlačama na prvi dan škole, 24. rujna, istog dana kada smo bili na kupanju. Bilo je jako hladno, došli smo na koncu do oca u Milano. Nismo smjeli ostati, pošli smo u Udine te u kamp za izbjeglice u Novari. Smatrani smo divljacima ili fašistima jer smo pobjegli iz titovskog raja. Kasnije smo smjeli ocu, a kada je došla i majka, obitelj se konačno sastala.
Tamo u Liguriji je ušao u svijet sporta. Prvo plivajući i vozeći biciklu, a onda je preko brata s 18 godina postao atletičar. Bivši hodač Giuseppe Malaspina ga je privukao ovoj disciplini. Poslije početnih nesigurnih koraka Fijuman Abdon Pamich je po onoj iz »westerna« ipak »došao tiho i ušao u legendu«.

Osobni karton
Rođen u Rijeci 3. listopada 1933. godine
Nastupao za atletski klub Genova i za talijansku reprezentaciju
Sudionik pet Olimpijskih igara u brzom hodanju na 50 km
1956.: 4. mjesto
1960.: bronca
1964.: zlato
1968.: odustajanje tijekom utrke
1972.: diskvalificiran

Na OI 1972. godine je bio talijanski stjegonoša. Postavio je svjetski rekord u brzom hodanju na 50 km 16. listopada 1960. s vremenom 4:03:02 sati.
Dva puta prvak Europe (1961. i 1966.)
Tri puta prvak Mediterana (1958., 1963. i 1971.)
Višetruki prvak Italije, 13 puta na brzom hodanju na 10 km, 13 puta na brzom hodanju na 20 km, 14 puta na brzom hodanju na 50 km.
Aktivno se bavio atletikom od 1954. do 1973.

Za viditi cijeli članak, PDF verzija



Članak objavljen u Novom listu 11.12.2017. Autori Igor DUVNJAK i Igor KRAMARSICH

Share
Comment (0) Hits: 81

My articles

Scrivendo della storia di un determinato sport ci si imbatte sempre nella stessa domanda: ma quando è nata questa disciplina? Chi sono stati i primi a praticarla? Quali sono state le sue origini...
More inBoxe  Multimedia  Boxe  

Sport

Thumbnail Održan 16. riječki polumaraton na relaciji Korzo - Kantrida - Korzo te maraton Korzo - Opatija - Korzo.
More inSport  

Putopisi

Thumbnail Titova vila ili Objekt 99 kako je zovu mještani samo je sjena onome što je nekad bila, a razmjeri pljačke i sveukupnog propadanja su šokantni Gradnja vile počela je 1948., a završena je pet godina...
More inReportaža